Prvi dan zabrane zelenih tvrdnji: što se promijenilo, a gdje nije

Od 27. rujna 2026. tvrdnja da je proizvod „ekološki prihvatljiv” bez mogućnosti dokaza nalazi se na crnoj listi poslovnih praksi u cijeloj Europskoj uniji. Isto vrijedi za tvrdnju da je „klimatski neutralan” na temelju kupljenih kompenzacija. I za vlastitu oznaku održivosti kad program iza nje nije ni program certifikacije ni program koji je uspostavilo javno tijelo.
To je Direktiva (EU) 2024/825. Članak 4. stavak 1. neobično je jasan u pogledu datuma: države članice „primjenjuju te mjere od 27. rujna 2026.”
Tu rečenicu vrijedi pročitati polako, jer ne kaže ono što joj većina napisa pripisuje.
Direktiva obvezuje države, a ne trgovce
Mjere koje se sada primjenjuju nacionalne su mjere. Direktiva nalaže državama članicama da ih donesu i primjenjuju od tog datuma. Sama po sebi ne ulazi u trgovinu i ne čini tvrdnju nezakonitom.
Ondje gdje je prenošenje dovršeno, razlika je akademska. Nacionalno pravilo postoji i djeluje. Njemačka je završila 19. veljače 2026., Italija 9. ožujka. Na tim je tržištima crna lista na snazi, provediva i povezana s nacionalnim kaznama.
Ondje gdje prenošenje nije dovršeno, obveza koja je dospjela 27. rujna pripada vladi, a ne trgovcu. Komisija je 28. svibnja 2026. pokrenula postupke zbog povrede protiv 20 država članica jer nisu dostavile obavijest o potpunom prenošenju. Trgovci u tim državama u neobičnom su položaju: nema novog nacionalnog pravila kojem bi se morali prilagoditi, ali nema ni sigurne luke. Opća zabrana zavaravajućih praksi nikada nije nestala. Samo je zahtijevala procjenu od slučaja do slučaja, koju crna lista sada uklanja.
Praktična posljedica tiče se izvoza i zato ta razlika nikome ne kupuje vrijeme. Proizvođač iz države koja nije prenijela direktivu, a prodaje u Njemačku, već je unutar njemačkih pravila. Pravila putuju s tržištem na koje prodajete, a ne s tržištem na kojem ste registrirani. Za hrvatske izvoznike, kojima su Njemačka i Italija među najvećim tržištima u EU-u, to znači da njemačka i talijanska pravila već vrijede.
Bugarska, gdje je sjedište WIARA-e, pokazuje koliko tijesno vrijeme može biti. Njezin zakon o prenošenju donesen je 10. rujna 2026. i proglašen u Državnom glasniku 24. rujna, jedan dan unutar ustavnog roka od petnaest dana i tri dana prije datuma iz direktive. Zabrane zelenih tvrdnji ondje se primjenjuju od 27. rujna. Zakon je kasnio šest mjeseci u odnosu na rok za prenošenje od 27. ožujka.
Što je zapravo na crnoj listi
Prilog I. Direktive 2005/29/EZ navodi prakse koje su nepoštene u svim okolnostima. Nema testa odvagivanja ni argumenta da potrošači zapravo nisu bili dovedeni u zabludu. Direktiva o osnaživanju potrošača dopunjuje taj popis.
Općenite tvrdnje o okolišu poput „ekološki prihvatljivo”, „zeleno”, „prihvatljivo za klimu” ili „održivo”, kada trgovac ne može dokazati priznatu izvrsnu okolišnu učinkovitost relevantnu za tvrdnju. U praksi to znači znak za okoliš EU-a ili program tipa I prema ISO 14024. Općenita tvrdnja može se spasiti preciziranjem, na istom mediju kao i sama tvrdnja.
Tvrdnje o ugljičnoj neutralnosti na temelju kompenzacije: „klimatski neutralno”, „CO₂ neutralno”, „neto nula”, „klimatski kompenzirano”. Tvrdnje o stvarnom učinku proizvoda tijekom životnog ciklusa opstaju. Tvrdnje kupljene iz programa kompenzacije ne opstaju.
Oznake održivosti koje se ne temelje na programu certifikacije i nisu ih uspostavila javna tijela. Vlastita oznaka marke i dalje je moguća, ali program iza nje mora biti otvoren konkurentima i provjeren od neovisne treće strane.
Tri tiše zabrane hvataju više tvrtki od onih iz naslova. Predstavljanje zakonskog zahtjeva kao posebnog obilježja, što znači reklamiranje usklađenosti kao prednosti. Tvrdnja da cijeli proizvod ispunjava uvjet kad ga ispunjava samo jedan dio. I tvrdnje o trajnosti i popravljivosti koje ne stoje, uključujući prešućivanje onoga što će ažuriranje softvera učiniti uređaju.
Brojka od 4 %, točno navedena
Ta se brojka stalno ponavlja i gotovo uvijek izokreće, pa i kod onih koji prodaju softver za usklađenost.
Članak 13. stavak 3. Direktive 2005/29/EZ zahtijeva da, kada se kazne izriču na temelju članka 21. Uredbe (EU) 2017/2394, koordiniranog postupka provedbe za raširene povrede, najveći iznos novčane kazne mora iznositi najmanje 4 % godišnjeg prometa trgovca u dotičnoj državi članici ili dotičnim državama članicama. Ako podaci o prometu nisu dostupni, članak 13. stavak 4. taj maksimum određuje na najmanje 2 milijuna EUR.
Dakle, 4 % je donja granica gornje granice. To nije najniža kazna, nije cijena prvog prekršaja i nije udio u globalnom prometu. Države članice mogu odrediti i viši gornji iznos.
Koliko će iznositi pojedinačna kazna, nacionalno je pitanje o kojem odlučuju nacionalna tijela prema nacionalnoj metodologiji. Novi bugarski zakon kaznu ograničava na 4 % prometa ostvarenog u Bugarskoj, a iznos prepušta metodologiji tamošnjeg tijela za zaštitu potrošača. Do 28. rujna tu metodologiju nismo pronašli objavljenu.
Zašto to seže do podataka za putovnicu
Zabrana se ne odnosi na održivost. Odnosi se na održivost bez dokaza.
Općenita tvrdnja opstaje tako da postane konkretna, a konkretna znači provjeren sastav, izmjeren udio recikliranog materijala, izračunat otisak tijekom životnog ciklusa, podatke o trajnosti, podatke o popravku i dostupnost rezervnih dijelova. To su upravo polja koja standardizira digitalna putovnica proizvoda.
Ista direktiva dodaje obvezu informiranja koja počinje kod proizvođača. Ako za robu ne postoji ocjena popravljivosti EU-a, a danas ne postoji ni za namještaj ni za tekstil, trgovac mora dati podatke o dostupnosti i procijenjenoj cijeni rezervnih dijelova i postupku njihova naručivanja, o dostupnosti uputa za popravak i održavanje te o ograničenjima popravka. To je članak 5. stavak 1. točka (j) Direktive o pravima potrošača, odnosno članak 6. stavak 1. točka (v) za prodaju na daljinu. Obveza vrijedi „pod uvjetom da proizvođač te informacije stavi na raspolaganje trgovcu”. Trgovac koji želi prikazati cijenu rezervnog dijela tražit će je od vas. A cijena koju nitko nije izračunao ne može se prikazati.
To proizvođače tekstila, namještaja, građevinskih materijala i čelika stavlja u položaj koji zvuči proturječno, ali nije: trebaju podatke razine putovnice godinama prije nego što putovnica postane obvezna za njihov sektor. Delegirani akt za tekstil očekuje se 2027.–2028. Obveza da ne pretjerujete u opisu proizvoda već teče.
Dvije stvari koje ovo nije
To nije Direktiva o zelenim tvrdnjama. Taj prijedlog, koji bi zahtijevao provjeru tvrdnji prije objave, Komisija je 20. lipnja 2025. označila za povlačenje. Direktiva o osnaživanju potrošača važeći je instrument EU-a protiv zelenog marketinga. Tko planira oko Direktive o zelenim tvrdnjama, planira oko teksta koji neće doći.
To nije ESPR i nijedna putovnica nije postala obvezna 27. rujna. ESPR je Uredba (EU) 2024/1781, na snazi od 18. srpnja 2024., koja se provodi kroz delegirane akte po skupinama proizvoda. Ova direktiva uređuje što smijete reći, a ne što morate objaviti.
Jedan srodni instrument stupa na snagu istoga dana i lako ga je zamijeniti: Provedbena uredba Komisije (EU) 2025/1960 uvodi usklađenu obavijest o zakonskom jamstvu i oznaku trajnosti „GARAN”. QR kod na toj oznaci vodi na Komisijin portal Vaša Europa, a ne na putovnicu proizvoda. A ljestvica popravljivosti EU-a od A do E i dalje obuhvaća samo pametne telefone i tablete, od 20. lipnja 2025. Za tekstil, namještaj, građevinske materijale i čelik mjerodavna je obveza informiranja o popravku, a ne ocjena.
Cjelovit pregled nalazi se na našoj stranici o Direktivi o osnaživanju potrošača, a datum je upisan u naš popis regulatornih promjena.
Izvori: Direktiva (EU) 2024/825, članak 4. stavak 1. · Direktiva 2005/29/EZ, članak 13. stavci 3. i 4., pročišćeni tekst 02005L0029-20220528 · Uredba (EU) 2017/2394, članak 21. · Komisijin paket postupaka zbog povrede, 28. svibnja 2026. · Provedbena uredba Komisije (EU) 2025/1960 · Bugarski Državni glasnik, izvanredni broj 87 od 24. rujna 2026. · Direktiva 2011/83/EU, članak 5. stavak 1. točka (j) i članak 6. stavak 1. točka (v), kako je izmijenjena Direktivom (EU) 2024/825.
Izvori
- Direktiva (EU) 2024/825 — eur-lex.europa.eu
